Svi mi u životu imamo neke svoje snove, želje i nadanja.Nekome je najvažnija stvar u životu karijera.Drugima život prođe u traženju prave ljubavi, onakve kao u bajkama – za sva vremena.
Ja sam svoju ljubav pronašla.Znači, tu želju sam ostvarila.Trinaest godina voljeti nekoga, čini se više nego prvog dana, nije mala stvar.Kada se dvoje ljudi pronađe, kada isto misle, osjećaju, poznaju jedno drugo i bez riječi, onda ljubav mora trajati.
Na početku zajedničkog života maštali smo o tome kako ćemo imati troje djece.Da, baš troje!I nije nam bilo važno da li će to biti djevojčice ili dječaci.Samo smo željeli petočlanu porodicu.
Prvu curicu sam rodila na Đurđevdan prije devet godina.Najljepši dan u životu.Ona nam je u svemu postala prva – naš prvi osmijeh, prvi zubić, korak, prva vožnja biciklom, upis u školu… Mamin i tatin ponos.Najbolji đak.Naša ljepotica!
Četiri godine poslije, na moj rođendan, kao najljepši rođendanski poklon, dobila sam drugu kćerkicu.Maminu nježnost i dobrotu.Moja Ana je osvojila posebno mjesto u maminom srcu.
U međuvremenu život nam je donoio probleme.Moja mlađa curica je rođena sa nutritivnim alergijama – mlijeko i mliječni proizvodi, jaja, kikiriki – za nju je sve to bilo zabranjeno.Poseban režim ishrane.Posebno sprem,anje obroka.Naučiti dijete od godinu i po – dvije da nigdje ne smije okusiti hranu, osim one koju joj mama spremi.Čokolada, keksi, sladoled, smoki, rođendanske torte – ništa od toga ona nije smjela okusiti.I tu problemima nije bio kraj.Najgore je tek došlo – napadi bronhitisa ( koji prati takve alergije i ako se adekvatno ne liječi, prijeti da preraste u astmu )
bili su sve češći.Noćima nismo spavali.Čini mi se da smo se zajedno sa njom borili za svaki njen udah zraka.Čitala sam i učila o svemu vezanom za njeno stanje.Učila, kako da pomognem svom djetetu.Pronašli smo čuvenog profesora iz Beograda, slušali njegove savjete, učili i borili se… Danas moja curica ima pet godina.Već godinu dana je potpuno zdrava.Jede svu hranu, bronhitisa više neema…Zajedno smo pobijedili u toj velikoj i teškoj borbi.
Kada smo saznali da ćemo dobiti treće dijete, našoj sreći nije bilo kraja.
Ipak, ja kao žena morala sam se suočiti sa različitim komentarima.
Naravno, bilo je puno onih pozitivnih.
Ali, iznenadio me je broj onih koji su u mene zbog moje odluke da u današnje vrijeme rodim treće dijete gledali kao da sam pala sa Marsa.
- A, znači, želite sina! – govorili su jedni.
- Šta je vama, u ovo današnje vrijeme, treće dijete je ludost.Pa i ako ga želite, mogli ste sačekati neka bolja vremena.
Koja bolja vremena?ovo su sad moja vremena!
- Jadnica, sad kad se zatvori u kuću, njen život je gotov!
Mislila sam da će me neke moje prijateljice više podržati u mojoj odluci, ali čini mi se kao da sam u njihovim očima vidjela još i najviše sažaljenja zbog moje odluke.
A tek kad smo saznali da je i treća beba curica!Jedan komentar posebno neću zaboraviti:
- Jadna! Baš nema sreće!
Zamisli, nemam sreće!!!
3. jula prošle godine rodila se naša Jelena.Princeza!Radost!Neslućenu sreću nam je donijela u život! Najdraže i najslađe stvorenje na planeti!Mamu i tatu vrti oko malog prsta,Sestrice je obožavaju.
Mi smo svoje snove ostvarili.U našoj kući nikad nije dosadno.Imamo tri preslatke, zdrave djevojčice.Ima li veće sreće?
Mama je još živa, još se znam počešljati i srediti, pa čak i nokte nalakirati!
Sa trideset i nešto godina, ja sam svoju najveću želju ostvarila – imam srećnu porodicu.
Upoređujući Jelenu sa mojom srednjom curicom, jedna osoba mi je rekla:“ Vidiš kako je ona napreedna beba.Prava cura! Znaš kako se kaže – STARA KRAVA – DOBRO TELE!!!“
Bože sačuvaj! Da li bi se na ovakav komentar smijala do suza ili plakala
U svakom slučaju – komentarisanje moga života prepuštam dušebrižnicima.Ja ga živim i uživam u njemu!

Večeras ćemo dragi podići čaše
za ljubav koje nema više,
za ono što nekad bijaše naše,
što već odavno su isprale kiše.

Večeras te gledam drugim očima
i srce novo ja nosim u sebi.
Ne želim sreću glumiti pred svima,
kad stranca već odavno ja vidim u tebi.

Večeras ti dragi slobodu dajem!
Idi i voli i srećan budi!
Što da te mrzim, što da se kajem?
Što da se brinem šta će reći ljudi?

Jer već odavno mi smo tek stranci,
maske smo oboje nosili pred svijetom,
a ovo srce ne vezuju lanci,
ono još uvijek čezne za letom.

Večeras će oči i bez riječi reći
da nismo nikad voljeti ni znali,
nudili tugu, nadali se sreći,
samo gorčinu jedno drugom dali.

Još jednom se okrećem ispred ogledala…Zadovoljan osmijeh… Da, baš takav kaput mi je bio potreban.Da mi se slaže uz onu crnu haljinu i čizme.Mada… Čini mi se da mi je juče u prodavnici nekako bolje stajao… Kao da sam juče u njemu djelovala malo mršavije.Nema veze, probaću i onaj crni od prošle godine, nije ni on tako loš.Ili onaj crveni… Možda onaj kratki sivi… Još juče mi se činilo, da će me snijeg iznenaditi, da neću imati šta da obučem, a danas evo stojim ispred ogledala i pravim čitavu malu modnu reviju od kaputa iz svog ormara.
Koliko kaputa… Dezen na jednom od njih me vrati u prošlost.Podsjeti me na kaput koji je moja majka nosila dok sam bila dijete.Sjetih se nekih davnih snjegova, zima u roditeljskoj kući, nekih sada već starih Novih godina…
Sjetih se jednog oktobra, kada me je moj voljeni uzeo za ruku i poveo u neki samo naš svijet.Tu veče sam znala da je on, baš onaj – pravi.Smeđi kaput koji sam tu veče imala na sebi i dalje stoji u nekom od ormara.Ko zna…Možda će jednog dana moja kćerka poželjeti da ga obuče…
Moja kćerka… Kao da sam je juče rodila, a već ona meni dijeli savjete.Sve više mi je drugarica, sve manje dijete.Sjetih se njene fotografije u crvenoj jaknici sa kapuljačom.Sačuvala sam i tu jaknicu…Ko bi rekao da je ona nekad mogla da je obuče…
Kako godine prolete…Svake zime se trudimo da dobijemo baš onaj novi model iz izloga.Kao da nam je baš on nedostajao.Mijenjamo modele, ne razmišljajući o tome da svaki kaput koji smo skinuli sa sebe i odbacili ga, nosi u nepovrat i dio nas…
U kući mojih roditelja, ove zime u ormaru će biti jedan kaput manje…Baka, koja je čitav život bila uz nas zauvijek nas je napustila…Svi kaputi ovog svijeta nikada me neće moći ugrijati, kao toplina koju mi je ona usadila u srce i koju ću nositi sa sobom čitav život…
Željela bih da svojoj djeci prenesem u srca dio te topline… Da je čuvaju kao drago kamenje dok budu rasle, a po bojama kaputa neka se sjećaju samo lijepih trenutaka iz djetinjstva.Neka ih ta toplina grije kroz sve hladnije zime koje život nosi.Da ljepše i lakše hodaju stazama svoje sudbine.